Teško je reći da li je prije nastala kokoš ili jaje, no neporecivo je da bi bez norveškog Mayhema moderna black metal scena u 21. stoljeću izgleda sasvim drugačije. Dok pojedini veterani žanra suvereno koračaju mainstreamom (čitaj: Satyricon) Mayhem je i dan danas zadržao duh undergrounda pri tome nimalo podsjećajući na razno razne klaune od kakvih je današnji (black) metal sačinjen u otprilike 90% slučajeva. Dapače, Mayhem je oduvijek imao “pomaknute” nastupe, a tako je ostalo i do danas kad svaki koncert izgleda kao nepatvorena crna misa koja zaziva uništenje ljudske vrste i štovanje nečastivog osobno.
Kako i dečki iz Mayhema moraju zarađivati za kruh naš svagdašnji previše ne čudi da promocija live albuma “De Mysteriis Dom Sathanas Alive” traje već gotovo dvije godine. Turneja je konceptualno bazirana na spin-off verziji događaja iz švedskog Norrköpinga, točnije ediciji Black Christmas festivala iz prosinca 2015. godine kada je kultni “De Mysteriis Dom Sathanas” po prvi puta izveden u cijelosti uživo od prijelomne 1994. godine. – Američki hip-hop se za Norvežane doima poput proljetne šetnje Sljemenom. Još je davnih dana navedeno izdanje ušlo u glazbene udžbenike, a sve silne zapaljene crkve, ubojstva i samoubojstva samo su dodatno marketinški osnažila album koji slovi za obaveznu lektiru moderne ekstremne glazbe. Pri tome se uvijek volim prisjetiti davno ugašenog časopisa Klik koji je jednom prilikom u opširnom članku skandinavski black metal usporedio s američkom hip-hop scenom. Pri tome je autor maštovito opisao da se svi metci u tijelu Tupaca Shakura doimaju poput proljetne šetnje Sljemenom spram ekipe koja je činila norvešku metal scenu devedesetih.
Šah-mat u tri poteza
Potpisnik ovih redaka aktualnu turneju (o)kultnih Norvežana imao je prilike popratiti čak tri puta – 9. travanj u Zagrebu, 3. listopada u Grazu i 18. listopada u Mariboru. Bez obzira što su konceptualno posve identični nastupi su rezultirali gotovo dijametralno suprotnim doživljajem. U prvom redu prosječnost zagrebačkog koncerta treba pripisati tada ponovno otvorenom Boogaloou koji se pokazao posve neadekvatnim, prvenstveno zbog propadanja i neulaganja u infrastrukturu (razglas i rasvjeta su bili ispod svake razine, iako prema najnovijim informacijama stvari u trenutku pisanja teksta stoje kudikamo bolje). Međutim, slovenski, a posebice austrijski koncert teško da su ikoga mogli ostaviti ravnodušnim – Orpheum u Grazu doimao se baš poput neke stoljetne crkve prenamijenjene za izvođenje sotonskih rituala u punom smislu te riječi. Od velebnog zvuka bubnjeva koji izazivaju momentalno zaleđivanje krvi u žilama pa do morbidnog scenskog nastupa (Attila Csihar je i dalje neokrunjeni kralj ceremonije) ovi Norvežani su doslovce razvalili svaki pojedini element kojeg je uopće moguće ocjenjivati kod ovakvih performansa.
Mayhem ostaje neupitna sila i institucija koja dan danas drži ljestvicu iznimno visoko, tim više što trenutačni lineup po svemu sudeći sadrži najmanji broj kroničnih alkoholičara i uživatelja narkotika u povijesti benda. U zraku ostaje visiti pitanje nadolazećeg autorskog albuma jer ako se sjetimo da je između predzadnjeg i zadnjeg uratka prošlo sedam godina valja biti na oprezu. S druge strane era koju je obilježilo genijalno stvaralaštvo bivšeg gitarista Blasphemera teško je nadmašiva, iako danas vladaju neka druga vremena u kojima Mayhem i dalje pliva gotovo pa odlično.