Deseto jubilarno izdanje INmusic festivala bilo je zapravo svojevrsna rekapitulacija svih proteklih godina. Etablirano hipstersko okupljalište uspjelo je nametnuti svoj autoritet na području Hrvatske i više ga se ni najmanje ne promatrao kao autsajdera u moru sličnih regionalnih događaja. Prepoznat i kao vrijedan turistički nusprodukt napokon je uspio zadobiti i značajnije simpatije političkih struktura vlasti, što je u nizu segmenata olakšalo kompletnu organizaciju.
Kad smo već kod organizacije, jasno je da INmusic više ne pokušava ličiti zapadnjačkom festvalu – on je to uistinu i postao. Logistički i produkcijski sve skupa funkcionira na puno višem nivou no prošlih godina, a broj inozemnih gostiju se kontinuirano povećava. Klasična bljuvotina od vremena ne može zaobići niti jedan INmusic pa tako niti 2015. nije mogla proći bez kupanja u kiši i blatu što je već počelo davati određenih štih samom događaju, baš kao što to biva i u slučaju mnogobrojnih engleskih manifestacija.
Od Franz Ferdinanda do Franz Ferdinanda pa tako u krug
Ipak, uvijek postoji to – ipak. INmusicu zadnje dvije-tri godine pomalo nedostaje vizije oko slaganja programa i svaka godina rezultira totalno čudnim miksom bendova, polubendova i repriza već viđenih nastupa. Tako ponovno niti ove godine nitko nije posebno iskakao i napravio klasični entertainment spektakl. Bilo je tu uspješnica poput Eagles Of Death Metal, Rundimental ili pak solidnih Placebo, ali potpisnik ovih redaka ponovno čeka dane kad su Jarunom kročili Kraftwerk, Massive Attack, Cypress Hill, Pendulum, New Order i slični punokrvni showmani.
Jasno je da značajnu masu ulaznica zakupe hipsterske kćeri i sinovi, ali festival svoju dugoročnost ne može graditi na takvom uskom miljeu i melankoličnim nastupima namijenjenim istima. Blagoslovljen odličnom pozicijom, okruženjem i općim predispozicijama INmusic treba koračati stopama mainstreama jer dovoljno je samo malo pogledati u prošlost i prisjetiti se propalog Terranea u verziji s Prodigyem, odnosno u verziji s radionicama o sakupljanju samoniklog bilja.
Za potpuni uspjeh nije potrebno puno
Regionalne manifestacije poput mađarskog Volta, nešto većeg Szigeta ili pak sjajnog austrijskog Frequencya trebaju biti nit vodilja za INmusic koji dijeli niz sličnosti s navedenima, a lako bi uz nekoliko pravilnih i odlučnih poteza iste mogao jednog dana i prestići.
– Hipsterice bi teško ostale imune na šamaranje crnog gangsterskog penisa.
Budžetna ograničenja uvijek predstavljaju problem, no ovo ljeto je oko datuma održavanja INmusica niz odličnih (i ne tako skupih) showmakera prolazilo pokraj Hrvatske pa zašto onda jedan Limp Bizkit, Body Count i slični ne bi isto tako mogli raspametiti Zagreb. Uostalom, teško da bi i hipsterice koje toliko zaziru od muškog spolnoga organa ostale imune na šamaranje crnog gangsterskog penisa poput onog kakvog posjeduje legendarni Ice-T.
INmusic je postao vrijedan brend kojem tek predstoji finalno brušenje i uz nekoliko pametnih marketinško-promotorskih poteza mogao bi postati puno većim, profitabilnijim i “kultnijim” nego što je to sad. Nek mu je sa srećom.