Kombinacija britanske manične depresije i sivilo balkanskog Zagreba već je odavno isprobana šema koja je očito za engleski sastav Editors upalila i po šesti puta. Njihov zadnji koncert u Hrvatskoj krajem 2015. ostavio je domaće fanove gladnima repeta, a na radost mnogih ljubavni reciprocitet na relaciji Editorsi-Zagreb i danas tinja kao i za vrijeme njihovog prvog koncerta na INmusicu davne 2009. godine. S druge strane, subjektivnog sam dojma da prvaci gotičarskog indie rocka ovaj put nisu privukli toliku masu pomodnih hipstera već da je publiku na koncertu većinom činila vojska pravih istinitih fanova koji u pravilu vikendom više odlaze u Jabuku, a manje u Swanky.
Vezano uz to, nisam bez razloga naveo frazu “gotičarski indie rock”. Editorsima inače nije nimalo strano nastupati po alternativnim događajima koji okupljaju bendove goth, synthpop, darkwave, industrial i inog sličnog izričaja – primjerice na njemačkom Amphi festivalu. Upravo iz razloga što njihov zvuk pokriva nekoliko različitih scena ne čudi vrlo česta i poprilično izražena šarolikost u publici. Ono što svakako jest dodirna točka između rulje koja ophodi jedan Wave-Gotik-Treffen i ona koja međusobno sama sebi dijeli nagrade na Danima komunikacija jest to da i hipsteri s potonjeg događaja također ne prezaju od konzumacije melankonične glazbe, baš onakve kakvu Tomica Smith i ekipa obilato isporučuju na svojim nastupima.
Režem žile više puta dnevno
Apropo navedenog, upravo je taj mračnjački samoubilački zvuk ponovno dominirao Tvornicom i zazivao sve prisutne da posegnu u kupaonski ormarić za friškom neotvorenom žiletom. – Editorsi su tjerali publiku da posegne za žiletama.Editorsi kao takvi više nisu onaj stari klupski sastav – njihov depresivni nastup danas ima dodir arenskog štiha i smjer u kojem se ovi Englezi kreću je posve jasan – pravocrtno prema vrhu. Uzgred rečeno, Tvornica je u tom kontekstu naravno bila među manjim klubovima ove rasprodane europske turneje.
Zagušeni light show šestog zagrebačkog koncerta popraćen izvedbom uspješnica sa šestog albuma Editorsa još je jednom pokazao koliko je Tom Smith dominantna figura na pozornici, pri čemu kao referentnu točku nipošto ne uzimam egomanijake poput Josha Hommea. Dotični svoju ulogu frontmena opravdava posve drugim pristupom, karakterističnim uvrnutim ponašanjem koje je slizano sa zvukom ovog benda na jedan impresivan način. Čvrsto odsviran koncert, dinamičan puni zvuk i nabrijana ekipa koja nije samo najveće singlove pratila obilatim skandiranjem garancija su da će ovaj bend doći i po sedmi put u Hrvatsku.