Upravo u periodu dok Zagreb još nije potpuno prazan, a epoha ljetnih godišnjih odmora tek započinje, kraj lipnja i početak srpnja čine se kao idealan odabir za održavanje vrućih ljetnih koncerata. Za razliku od etabliranog INmusica samostalni događaji ponekad imaju velikih problema s osnovnom profitabilnošću, a nerijetko i tužno polupraznim gledalištem. Samostalni nastup Slasha, kao i odvijanje prve edicije Zagreb Calling festivala (headlineri Billy Idol i Faithless) obilježili su završetak gradske koncertne sezone međusobno dijametralno suprotnim nastupima pa nije naodmet analizirati zašto je tome tako.
Dakle, u razmaku od oko dva tjedna zagrebačka Šalata postala je poprištem promocije Slashovog zadnjeg albuma “World On Fire”, odnosno uradka “Kings & Queens Of The Underground” engleskog seniora Billya Idola. Iako je potonji album tržišno gotovo beznačajan, niti co-headlineri festivala nisu ništa bolji – Faithless već dulje vrijeme životari od slave stečene u devedesetima. Jasno, remiks album koji je zapravo predstavljao povod za ovu turneju nije ništa drugo nego mrcvarenje mrtvog leša kojem je ostao još koji cent u rukavu.
Budimo realni
Negativan ton naglašen u ovim rečenicama nije vezan uz značaj i stvaralaštvo bilo kojeg spomenutog imena, već ga treba promatrati u kontekstu trendova današnje glazbene industrije. Kao pozitivan primjer iznimno treba naglasiti da je Slash, za razliku od glavnih izvođača Zagreb Callinga, uspješno proveo transformaciju i prilagodbu primjerenu 2015. godini, što se ne bi moglo reći za ostalu škvadru. – Nastup Slasha nas podsjeća na silikone Pamele Anderson, a Billya Idola na vino ribar. Profil plaćenih muzičara, svježina izvedbe, imidž, PR – sve su to elementi koji u 21. stoljeću igraju podjednako važnu ulogu u plasiranju proizvoda i usluga krajnjem korisniku – kupcu koncertne ulaznice. A Slashova ekipa to polaže s ocjenama vrlo dobar i odličan.
Glavni problem gospodina Idola možda nije nedostatak atraktivnosti nastupa, već činjenica da Slash svojim showom kod slušatelja izaziva dijametralno suprotne osjećaje i propagira potpuno drugačiju poruku. Dok za vrijeme slušanja Billyevog live opusa glavom prolaze slike neopranih klošara sa savskog nasipa koji u jednoj ruci drže bocu ribara, a u drugoj Fis Colu, momci iz LA-a postižu potpuno drugačiji efekt. Bez obzira da li posjetitelj gleda izvedbu 25 godina stare “You Could Be Mine” ili neku pjesmu sa zadnjeg Slash solo albuma virtuoz kovrčave kose vas izaziva da maštate o vrevi glamuroznog Sunset Boulevarda ili skakutanju bujnih grudi Pamele Anderson u stegnutom crvenom kompletiću. A to je naravno miljama daleko od druženja na nasipu najveće rijeke glavnog grada Republike Hrvatske.
Nije sve ipak tako crno
Kako bi se sad određene subkulture mogle naći uvrijeđenima, bez obzira na žanrovsku različitost Slasha i Billya njihovu glazbu u konačnici ipak možemo svesti pod zajednički nazivnik, a to je rock ‘n’ roll. Ako još u obzir uzmemo ne preveliku razliku u godinama jasno je da usporedba i nije tako promašena. Ipak, bez obzira na njihovu povijesnu glazbenu važnost, bilo bi posve glupo zaključiti da se danas nalaze u istom tržišnom loncu.
Faithless u cijeloj priči na žalost također više sliči upravo sunarodnjaku Billyu nego Amerikancima sa zapadne obale. Korektan elektronski show drugog dana održavanja festivala u smislu produkcijskih efekata bio je dosta impresivan, no teško se bilo oteti dojmu da je konceptualno cijela priča ostala u vremenskom procijepu između 1995. i 2005. Faithless su već punili zagrebački Dom sportova, no Šalata se pokazala kao malo preveliki zalogaj pa je punk zvijezda prethodnog dana organizatoru donijela puno više prodanih karata.
Kako god okrenuli, Slash je bio odličan uvod u špicu ljeta, a i simpatičan Zagreb Calling svakako zaslužuje reprizu u ljetu 2016., s poželjno većim (sponzorskim?) budžetom i aktualnijim headlinerima.