S bivšom državom Jugoslavijom ne veže me apsolutno ništa osim činjenice da sam u istoj rođen, no dok sam naučio hodati ista se nesrećom (srećom?) već raspala. S druge strane poveća količina izjava onih koji istu glorificiraju, a u osobnoj iskaznici im kao godina rođenja stoji brojka veća od 1990. kod mene često znaju izazvati užurbani odlazak na WC koji je nerijetko popraćen obilatom nuždom. Neke stvari ipak treba staviti u kontekst i reći da ovi prostori svakako obiluju talentiranim glazbenicima kojih se može pobrojiti na prste dvije do tri ruke, ali oni bez daljnjeg svojom kvalitetom nadoknađuju njihov kvantitativni manjak.
Već sam u prethodnom članku napisao kako je početak prosinca za zagrebački noćni život bio zaista plodonosan, a to se nastavilo i kroz ostatak mjeseca. Dva tjedna pred Božić u široj okolici Zagreba okupila se elita glazbenika iz bivše Jugoslavije u kojoj su bile pokrivene gotovo sve zemlje izuzev Bosne i Hercegovine čiji su predstavnici u Hrvatskoj nastupali nešto ranije – u studenom u Areni Zagreb (Dubioza Kolektiv). Prvo je Josipa Lisac s dva nastupa pokorila Lisinski, a zatim je uslijedio neviđeni kaos – 15.12. događa se hat trick – Boban Rajović nastupa na samo sat vremena od Zagreba, Kiril Đajkovski odrađuje Boogaloo i kao šlag na torti Laibach dolazi u Tvornici kulture.
Malo industrial, malo turbofolk
Krema regiona rasturila je hrvatsku metropolu kao beba zvečku, međutim kako čovjek ne može biti na tri mjesta u isto vrijeme oklada je pala na Laibach i njihov drugi zagrebački nastup ove godine (pri čemu se prvi održao još u svibnju). Dok se proljetno gostovanje u Lisinskom sastojalo od unikatnog doživljaja u kojem je sudjelovao i simfonijski orkestar RTV Slovenije, Laibach su godinu zaključili s predstavljanjem materijala s novog albuma “Also sprach Zarathustra”. Prva polovica koncerta u Lisinskom bila je posvećena simfonijskom programu “Naše pjesme, vaši snovi”, baš kao i novoj “Zarathustri” u Tvornici, dok je drugi dio u oba slučaja bio rezerviran za aktualni best of presjek iz opusa ovih Slovenaca. Konceptualno slični nastupi nisu mogli biti različitiji – sjedeća publika u Lisinskom pratila je hologramske projekcije uz miks lagane elektronike i velebne simfonijske pratnje što je pak predstavljalo suštu suprotnost dubokim basevim koji su razorili Tvornicu kulture u zimskom izdanju. Oba showa odrađena su besprijekorno, ali ako znate barem nešto o Laibachu to je da redovito stvaraju partijanerski mračnjački zvuk koji vas navodi na gibanje. U tom pogledu drugi koncert je bio onaj pravi, posebice uz dodavanje zanimljivih stage rekvizita poput mahanje mačetama i tome slično. Uglavnom, 9,5/10.
Postavljate pitanje čemu sam spominjao ostatak ekipe, Josipu, Bobana i Kirila?
– Dok Hrvati drobe čaše na turbofolk, Srbi su otišli daleko naprijed.
Na Josipu Lisac ne treba trošiti previše riječi budući da se radi o vanserijskoj umjetnici koja predstavlja ono najbolje od Hrvatske. Za party uvijek nastrojen Kiril Đajkovski je nešto slično kao Josipa Lisac, ali u rodnoj mu Makedoniji – rado viđen gost zagrebačkih klubova uvijek je korak ispred u odnosu na močvarni Balkan i to uspješno ostvaruje već godinama. No ono što bih zapravo volio istaknuti jest gostovanje Bobana Rajovića koje je u ovom kontekstu indirektno pokazalo kako čak i naša estrada kaska za aktualnim trendovima istočnjačkog melosa. Naime, dok Hrvati u značajnom broju još uvijek uporno drobe čaše na tvrdokorni turbofolk u Sokolu, Srbi su u tom pogledu otišli daleko naprijed. Nekoć primitivne cajke usvojile su zapadnjačke produkcijske standarde i obilato prihvatile pop prizvuk te tako nepovratno evoluirale do točke u kojoj uspoređivanje s onim originalnim turbofolkom postaje apsolutno besmisleno.
Takozvani pop-folk postao je moderno utjelovljenje nekadašnjeg turbofolka pa tako primjerice Mile Kitić i Ceca u 2017. zvuče dotjerano do neprepoznatljivosti. Upravo se tu pojavljuje Boban Rajović kao jedan od aktualnih šampiona koji redovito pune sve klubove u koje kroče. Ako problematiku sagledamo iz tog kuta do zdravorazumskog zaključka nije teško doći. Dok se domaća pop scena svodi na jednu Jelenu Rozgu koja je zaostala u vremenu i prostoru (propali Connect koji su tek sad otkrili cajke da i ne spominjemo), srpska glazbena industrija stupa naprijed i suvereno vlada Balkanom kao kapitalno najpotentnija u regiji. Kreativne eskivacije jedne Cece koja je od supruge notornog koljača došla do statusa kraljice Balkana teško su nadmašive. Hrvatska pop estrada u tome svemu djeluje poput neželjenog odbačenog sina kojeg u školi nitko ne voli. Srećom, za nas ostale tu je još uvijek Laibach koji dan danas prkosi svim trendovima, a možemo reći i da jednim dijelom stvara nove.
Tekstovi koji su posvećeni koncertnim nastupima najčešće završavaju snimkama s istih, ali ovaj puta ću učiniti iznimku s obzirom na genijalnost videa priloženog u nastavku. Uživajte!