Rea Hadžiosmanović, DJ Rea ili jednostavno Rea etablirano je ime u noćnom životu grada Zagreba pa tako gotovo da i ne postoji klub u metropoli koji nije zabilježio njezino gostovanje. Mlada dama u najboljim godinama je veteran domaće glazbene scene u sklopu koje djeluje već preko desetak godina pa se razgovor s dotičnom nameće kao svojevrstan logičan izbor za ovu stranicu. Rea je nedavno za Novu TV otkrila da još uvijek ne bi nastupala gola kao što to radi njezina kolegica Nikki Belluci (barem za sad), međutim aluzija na razgolićene ženske DJ-ice među ljudima nipošto ne manjka. Kako se stavovi izrečeni na ovom blogu gotovo nikad ne poklapaju sa strujanjima iz naroda zanimalo me što Rea misli o biznis strani svojeg posla, barenju komada, nauljenim bradama, političkoj korektnosti i svemu ostalome što (ne)vole mladi.
Budući da se svi zalažu za jednakost spolova svojski sam se trudio voditi raspravu koja sadrži pitanja podjednako primjenjiva i na mušku osobu iako to ponekad s obzirom na okolnosti može biti i dosta zeznuto. Bilo kako bilo, pred vama stoji presjek jednog produktivnog razgovora koji je bio sve samo ne dosadan. Da li je Rea obična pripadnica hipsterskog pokreta ili ipak krije nešto više otkrijte u nastavku.
Ovaj intervju možemo započeti tako da ti meni prva postaviš dva do tri pitanja.
Budući da smo Novu godinu dočekali zajedno zanima me koliko si zadovoljan mojim setom?
Apsolutno ludilo. Uz lagani tamburaški intermezzo koji mi je omogućio da dižem ruke visoko u zrak nije moglo biti bolje.
Trenutačno najviše slušaš…?
Poprilično različitu glazbu. Na teškoj rotaciji mi je novi albuma za razbijače Of Mice & Men i hrpa različitih nu jazz playlisti na Spotifyu, npr. ova ili ova.
I za kraj jedno klasično Reddit pitanje – would you rather fight 100 duck-sized horses or 1 horse-sized duck?
Na ovo pitanje ću odgovoriti u maniri jedne poznate filmske glumice Kayden Kross: i would always choose the horse size.
Za početka me zanima kakvo je trenutačno stanje tvoje karijere, baviš li se kakvim projektima, itd.?
Ovo ljeto ću proslaviti 14. godina bavljenja ovim prekrasnim poslom i planiram organizirati veliki tulum na kojem će se posluživati slanci i mineralna voda. Pored toga, saznala sam da ću uskoro nastupati u Londonu i to me jako veseli budući da je London oduvijek bio grad koji me najviše glazbeno fascinirao. Sve ostalo je više-manje uobičajeno, hrpa nastupa po zagrebačkim i hrvatskim klubovima, ukratko same old, same old.
Znači kupaš se u parama?
Da, trenutačno se jedino ne mogu odlučiti za boju mojeg novog Porschea, odnosno hoće li biti ružičasti s crnim točkicama ili crni s ružičastim točkicama.
Ok, godina je 2018. te je upravo konstruiran vremenski stroj. Užasno si nabrijana na određeni glazbeni žanr koji upravo doživljava svoj vrhunac i odlaziš u koju godinu?
Biram dvije godine i ne vraćam se previše u prošlost. Prvo, idem u 1995. godinu i to zato jer sam prošle godine pročitala knjigu “Energy Flash” koja se bavi poviješću rave kulture pa bih voljela doživjeti vrhunac rave pokreta u realnom vremenu, ilegalne partije, piratske radio stanice, itd. Tu je također i inicijalni razvoj jungle, odnosno drum ‘n’ bass scene, a to mi je sve izrazito blisko budući da je elektronska glazba moja primarna ljubav. Druga godina je 2011. i to samo zato jer sam onda puštala glazbu na preko deset ljetnih festivala, a bass scena je bila u apsolutnom zamahu. Jako sam nostalgična oko tog perioda i dan danas puštam dosta glazbe upravo iz tog doba.
Što se tiče prošlosti puno više si nastupala po klubovima tipa KSET-a i na rotaciji imala izrazito tvrdokornu bass glazbu. To više baš i nije slučaj pa me zanima da li navedeno primjerice korelira s popularnošću dubstepa kao takvog (npr. hype oko Skrillexa u periodu 2010-2013.), dok danas u drugu ruku imamo opću pomanu za trapom. U prijevodu, smatraš li se možda trendsetericom ili pak jednostavno slijediš trendove sa zapada…
Ako želiš biti profesionalan DJ moraš uvijek biti u tijeku a trendovima, nikad nisam bježala od pop kulture, često ju izrazito branim no svakako da postoje periodi u glazbi koji su mi bliži i neki koji su mi dalji. Tu se moram vratiti na prethodno pitanje i 2011. godinu kad sam bila totalno u žanrovima ala dubstep, grime, ragga, itd. Na žalost danas je jako puno programa koji su se vezali uz takve žanrove izumrlo. Apropo trapa, pojam je jako fluidan, pod njim ponajviše podrazumijevam onaj “elektronski” trap kojeg izvode Hudson Mohawke ili Baauer te mi je on nekako puno draži od današnjih strujanja koji su u smislu kombiniranja hip hopa i trapa posve drugačiji.
– Na žalost, droge diktiraju koja će vrsta glazbe u određenom trenutku biti u trendu.
Zanimljivo da spominješ programe jer već nekoliko godina ne postoji domaći Chew The Fat! koji je na svom vrhuncu bez problema napunio veliku dvoranu Tvornice.
Da, jednostavno – trendovi, prirodan slijed glazbenih strujanja. Danas je glazba jako usporila, a to nerijetko korelira s drogama koje su u danom trenutku u trendu. Primjerice kad je kokain došao na Jamajku pojavio se dancehall i zamijenio reggae koji se pak povezivao s travom. Isto važi i za London te popularizaciju fensi 2-step glazbe i kokaina. Današnji narkotici očito diktiraju stvari tako da je prebrzo plesanje postalo previše naporno.
Koje se droge onda najčešće koriste ovih dana?
Nemam komentara.
Imaš relativno puno gaža po klubovima, znači li to da se ti i festivali baš ne volite? Također, jel’ hodaš i po gigovima ili u slobodno vrijeme više voliš odmarati uz štrikanje vunenih pulovera?
Ispravak netočnog navoda, nisu samo gaže po klubovima jer festivale naprosto obožavam i kao izvođač i kao posjetitelj. Prošle godine sam primjerice nastupala na INmusicu, Seastaru, Snowjamu, Drito iz Tvornice, itd. Također smatram da je bitno posjećivati nastupe drugih kolega (konkurenata?) jer se inače možeš nesvjesno uvući u šablonu samog sebe, a o tome svakako treba voditi brige. U tom smislu nemam problema s tim da nekog pitam što pušta, a znam upaliti i Shazam. Nekoć davno je glazbena informacija bila zlata vrijedna, ljudi su micali etikete s ploča, krivo pisali naslove pjesama i tome slično, što je po meni totalna glupost. Ja sam najsretnija i kad me netko pita što puštam.
Bajdvej, ne štrikam, vezem. Goblene.
Nastup pod utjecajem alkohola i/ili narkotika (da li ovo pitanje uopće smijem postaviti haha), tvoja iskustva? Da li te alkohol može izvući iz kreativne blokade kad ponestane ideja nakon seta od 4-5 sati?
Ne, apsolutno ne. Kad dođe do problema moraš biti u stanju što trezvenije sagledati situaciju, a nerijetko upravo onda do izražaja dolazi iskustvo. U glavi imam obrasce pjesama koje idu jedna uz drugu pa me takvi mentalni prečaci često znaju spasiti. Inače barem jednom mjesečno sanjam da imam gažu na kojoj nešto ne štima, npr. iscuri mi pjesma, ne radi oprema, itd.
Van radnog vremena naravno da volim tu i tamo popiti neko piće – poprilično volim gin tonic, a čitala sam i članak prema kojem su ljubitelji spomenute cuge potencijalni psihopati.
Da, evo linka, ne samo da su psihopati već su i hladnog srca. 
Glazbena industrija u Hrvatskoj je na relativno niskim granama (posebice ako izuzmemo domaću estradu) pa me zanima da li bi mogla preživjeti da se baviš jedino i isključivo ovim poslom ili bi u tom slučaju sakupljala mrvice kruha po cesti? Jesi li ikad razmišljala o tome da se trajno preseliš u inozemstvo?
U ovom trenutku da, mislim da sam jedna od rijetkih koja to može i jako sam sretna zbog toga, ali isto tako smatram da je malo onih koji su se zapravo usudili živjeti od toga.
Da li misliš da si u toj situaciji zato jer si žena?
Donekle da, tu su žene u ponešto boljoj poziciji. Ako se u nekoj situaciji isti uvjeti pruže meni i nekom mom kolegi prije će pozvati mene jer je ljudima to još uvijek egzotičnije/zanimljivije.
Preseljenje?
Opet se vraćam u 2011. kad sam nastupala sa svojom frendicom kao duet pod imenom Rea&Mayo. U jednom trenutku dobile smo ponudu da se preselimo u London pa da se od nas napravi kao neki “projekt”, koliko god to smiješno zvučalo. Čovjek koji je ponudu stavio na stol bio je dosta premrežen, a u nekim kombinacijama se čak spominjao i booking agent od Radioheada. Međutim nisam bila spremna prihvatiti rizik da ću u slučaju neuspjeha vjerojatno morati doći natrag na studentski način života za koji više nisam spremna. U prijevodu, ostala sam u svojoj zoni komfora.
Mnogi ljudi su upravo na takav način kretali ispočetka i na kraju bili puno uspješniji.
Naravno, sigurna sam da će neki u Hrvatskoj imati puno više uspjeha jer su imali odvažnosti da se upute u nove avanture. S druge strane u današnje vrijeme stvari se jednako tako događaju i s adresom u Zagrebu… evo, nastupam u Londonu, vrtila sam relativno nedavno u Berlinu na super partiju (Tube Station), itd.
– Frajeri koji misle na konto DJ-inga bariti komade vrlo brzo će odustati.
U zadnjih nekoliko godina došlo je do pošasti u smislu količine wannabe DJ-eva koji se bore i s osnovnim fade in/out komandama na kontrolerima za 100 eura. S jedne strane imamo onaj stari old school pristup gdje ekipa drobi gramofone, a s druge neke nove klince koji sve obavljaju s dva klika na touchpadu. Kako ti stojiš apropo navedenog te kad si zadnji puta vrtila ploče?
Po tom pitanju sam dosta liberalna i ne volim DJ-evski elitizam u kojem poneki moji kolege tvrde da ako ne puštaš s vinila nisi pravi DJ. To me jako nervira zato što tehnologija stalno napreduje i treba prigrliti nove stvari pa tako i s navedenim konzolama možeš danas raditi čuda.
Kako gledaš na to da masa klinaca kreće u DJ vode samo da bare komade?
To je kratkog vijeka jer ako nema strasti sve padne u vodu vrlo brzo, oni koji stvarno zagrizu mogu rasturati i s običnim iPhoneom. Ja doduše još uvijek najviše volim vrtiti na pločama jer je taktilni osjećaj najljepši. Turntablism mi je užasno privlačan, ali u klubovima danas baš više i nema gramofona, a meni s metar šezdeset nositi 25 kila i nije neka sreća.
U prijevodu, gramofoni su orga(ni)zam? 😀
Pa jesu, da.
Budući da matematika može pojasniti poprilično širok spektar stvari, glazbena teorija koja uključuje i nauku o ritmu za DJ-e je od krucijalne važnosti. Nisi studirala na PMF-u, ali me ipak zanima koliko duboko ideš u tehničke detalje oko glazbe, što u smislu nastupa uživo, što u produkcijskom smislu?
Tijekom sveukupnog školovanja moj najdraži profesor bio je upravo profesor iz matematike i glazbenog. Završio je glazbenu akademiju i PMF te nam je uvijek govorio da je glazba=matematika što je meni kao klinki bilo potpuno nejasno. U tom kontekstu sve je stvar razine na kojoj operiraš. Postoje DJ-i koji ne paze samo na ritam već također slažu i harmonije, usklađuju tonalitete, a to se i ja trudim kad slažem mikseve, uživo doduše baš i ne. Inače se “dvojci” u DJ vodama javljaju kao fenomen jer je jedan najčešće kreativac koji daje ideje, a drugi matematičar koji sve uobliči i daje strukturu.
btw. mala digresija, u osnovnoj školi sam dogurala do državnog natjecanja iz matematike hehe…
Da li imaš neki radni etički kodeks? Primjerice, ne puštaš narodnjake, s playliste si obrisala sve bendove koji nastupaju na Coachelli, prije nastupa radiš sklekove, itd.?
Zapravo i imam – nikad ne bi ponovila playlistu bez obzira na uspješnost, apsolutno nikad. Želim da moji nastupi budu unikatni jer smatram da svaka situacija zaslužuje svoju priču. Uvijek imam neki kostur koji je unaprijed spreman međutim meso se nadograđuje na licu mjesta ovisno o vibri. Coachella mi je na to do listi.
Znači priča oko festivala ti nije nimalo pretjerana, svi se još sjećaju onog Jimmy Kimmel videa gdje se voditelj sprda s ekipom na konto lažnih imena bendova.
Pa činjenica jest da je to sve otišlo u totalni konzumerizam, dovoljno ti je pogledati one majice od H&M-a, ali tako nešto se dešava s bilo kojim produktom pop kulture. Sad je drugo pitanje koliko ljudi dolazi stvarno zbog glazbe, a koliko ne.
Nisi mi odgovorila na pitanje vezano uz narodnu glazbu u tvojem setu.
Nipošto, ali sve imaju svoju cijenu. Ne znam za koliko bi bila spremna prodati vlastite ideale hehe… npr. da mi netko ponudi 100.000 eura da pustim Thompsona. Svi smo mi potkupljivi u ovom sustavu koji je vrijednosno određen novcima.
Ok, ali koja je onda razlika između primjerice jednog “kul” antikapitaliste Toma Morella ili Dubioze kolektiv s jedne strane, odnosno “omraženog” Thompsona s druge. Svi su oni profesionalci koji zarađuju masne pare. Inače Thompson nije narodnjak nego čistokrvni heavy metal. 😛
Ajmo to reći ovako – ako je netko njih spreman platiti, ako dobivaju lovu od fanova, ne vidim to kao neku kontradiktornost, posebice u slučaju Morella. Ali isto vrijedi i za Thompsona, tako da neću osuđivati nikoga.
U moru ispodprosječnih modnih blogerica ti si na površinu izronila i kao Reebok brand ambassador. Kao osoba koja u životu zapravo nešto radi, a ne prodaje maglu kao ranije spomenute, kako si se uopće našla/snašla u toj ulozi?
Postoji jedan super dokumentarac o hip hop kulturi i zove se Just For Kicks. Priča se vrti oko toga da se pojedinac može smatrati uspješnim ako neke tenisice obučeš samo jednom u životu. U tom pogledu ja posjedujem 50 pari tenisica s čim mogu pokriti mjesec i pol života, dakle plešem na tom rubu ekstremne uspješnosti haha…
Što se Reeboka tiče vjerujem da im se svidjelo ono čime se bavim, a pretpostavljam da ni moja ljubav prema uličnoj modi nije odmogla. Ja tu igru s modom vidim kao odraz vlastitog identiteta i totalno me privlači priča oko punk kulture sedamdesetih, hip hopa, geta pa sve do japanskog Harajuku stila.
Tu se možemo nadovezati na internet influencere koji nisu “utjecajni” zbog neke svoje stručnosti ili vještina već broja sljedbenika.
Tako nekako, mislim da će taj balon jednog dana puknuti. Posebice su mi jaki sadržaji koji pokrivaju tematiku o samopomoći kad xy osoba sluša druge osobe koji pričaju o tome da ne treba slušati druge.
– Imam pametnijeg posla nego razmišljati o nauljenim bradama.
Hipsterski pokret doživljava svoj vrhunac kao techno devedesetih. Likovi u kariranim košuljama ispijaju craft pive i jedu organske hamburgere za 150 kuna, ženskice hodaju u Pločnik i Botaničar cuclati Club Mate, bendovi nikad nisu zvučali više gej, a svi zajedno nariču nad sudbinom Hillary Clinton. Tvoj stav?
Termin hipster postoji jako dugo vremena i definitivno nije neka novost unatoč današnjoj popularnosti, npr. Oscar Wilde je bio hipster. Prvi puta sam za pojam čula prije desetak godine kad se isti povezivao s fixie bikeom, new rave pokretom, uskim hlačama i šarenim majicama, a ni izdaleka s drvosječama, Starbucksom, itd. Iako sam kontra spomenutog DJ elitizma moram priznati da sam u jednu ruku i malo licemjerna jer neke stvari koje su mi prije bile napete u međuvremenu su postale masovno prihvatljive pa se u tom kontekstu onda osjećaš kao da si izgubio dio sebe, dio neke posebnosti. U drugu ruku mislim da svi mi volimo biti posebni pa tu pretjerano ne iskačem od prosjeka. Sve u svemu ne osuđujem pretjerano tu maniju, boli me briga. Imam pametnijeg posla nego razmišljati o nauljenim bradama.
Vezano uz prethodno pitanje, današnja mlada Snowflake generacija postavlja potpuno nove obrasce i standarde ponašanja koji često graniče sa zdravim razumom, odnosno prihvatljiv prostor političke korektnosti kontinuirano se sužava. Da li si se slučajno kad našla van spomenutih okvira koje nameće izrazito senzibilna ekipa i pri tome požalila, posebice u smislu nekog istupa na javnom događaju?
Volim često provocirati humor na vlastiti i tuđi račun jer mislim imam pravo na to, tim više što sam kao dijete koje je stiglo iz BiH bila manjina.
Znači ti si baš kao i Židovi koji se smiju sprdati sa sami sobom, ali drugi na njihov račun ni u ludilu?
…haha, ne baš tako. Recimo da se radi o dvostrukoj poziciji zapadnjačkog liberalizma. Sam liberalizam postaje sputavajući, ljudi se boje izreći što misle pa samim time navedeni pojam postaje oksimoron. Mislim da sam vrlo politički osviještena, ali smatram da bi igra humora trebala biti ispušni ventil cijele te napetosti vezane uz političku korektnost.
Ova aktualna afera oko H&M-a i malog crnca potpada upravo pod to?
Možda je sve skupa ispalo posve slučajno, smatram da se puno energije troši na krivim frontama, a značenje pridodaje stvarima koje to nužno ne zaslužuju. Ljudi su danas općenito jako strastveni pa okidač ne mora biti nešto posebno značajan da stvar ode predaleko.
Postoje li kakve zanimljive anegdote s privatnih partija na kojima si bila angažirana i možeš li povući kakve usporedbe s javnim događajima (osim činjenice da su prvi naravno bolje plaćeni i potencijalno razvratniji). Nastavno na to, zamisli zabave slične tematike poput one obrađene u filmu Eyes Wide Shut i scenu u kojoj puštaš glazbu dok se maskirana ekipa razuzdano ševi oko tebe, koji bi šoldi trebali biti u igri?
Na žalost nemam spektakularan odgovor makar se možda ponekad i štošta dešava oko mene dok sam ja zadubljena u svoj ekran i gumbiće. Imala sam gaža i kod nekih poznatijih faca, političara i poduzetnika, ali stvarno nije bilo ničeg specijalnog. Festivali prepuni razuzdanih stranaca su možda i najpomaknutiji u tom smislu.
Najzanimljiviji/najuvrnutiji party na kojem si puštala glazbu u zadnje vrijeme?
Vjenčanje moje drage prijateljice prije tri mjeseca kad su svi pristojni i dragi ljudi u odjelima na kraju večeri gotovo porazbijali polovicu jednog finog lounge bara.
Sad smo malo skrenuli u razvratne teme. Budući da posjeduješ Instagram profil sa solidnom bazom sljedbenika zakon brojeva mi govori da tu ima stvarno svakojakih uleta. Možeš li navesti kakve sočne (bizarne) primjere, a da pri tome pošiljatelji ostanu anonimni? Kakvo je stanje na ostalim mrežama, čini mi se da se u zadnje vrijeme komadi bare i na LinkedIn-u, istina ili laž?
Nečeg pretjerano sočnog nemam, u mojem slučaju najčešće postoji neki elementarni nivo poštovanja pa nije bilo neumjesnih i bezobraznih uleta. Što se tiče društvenih mreža LinkedIn je najveći urnebes. Baš mi se prije godinu i pola desio ulet na LinkedInu te sam povodom toga objavila jedan Twitter post o tome koliko lame moraš biti da to napraviš. Nevjerojatno je da na toj šatro poslovnoj mreži curama ulijeću potpuni stranci, uključujući i ljude iz inozemstva što mi je totalno suludo. S druge strane uživo zna biti toga puno više, ekipa me čak zna gađati papirićima ko’ nekog profesora.
– Svatko tko je sa mnom nešto pokušao bio je navlažen.
Zrće kao oaza bluda i razvrata u ljetnoj ponudi svakodnevno ima poveću količinu tamnoputih mladića, posebice markantnih nageliranih Talijana. Budući da nema ozbiljnijeg domaćeg DJ-a koji nije pokorio klubove na toj (o)kultnoj hrvatskoj plaži, nastavno na prethodno pitanje, kako se (plaha?) mlada žena poput tebe brani od nasrtaja horde zavodnika?
Ovo ljeto sam radila kao rezident na beach partijima i mala sam jebeno oruđe – top s pjenom. Svatko tko je iole nešto pokušao bio je zapjenjen. Točnije – navlažen.
Nekoliko kratkopoteznih pitanja!
Kad ti dvije stvari ispadnu iz beata tvoja reakcija je?
U tu svrhu redovito perem zube i posjećujem svog stomatologa tako da ako netko primijeti neku grešku samo se lijepo nasmiješim.
*kesi se i pokazuje bijele zube
Da li bi se odazvala pozivu da nastupiš na inauguraciji Donalda Trumpa 2020. godine i učiniš Ameriku ponovno velikom?
Ne, jer sam već bezicirana za kampanju #kanye2020.
Često putuješ u Norvešku, znači li to da u intimi svoja četiri zida slušaš istiniti norveški black metal i trčiš po šumama u Bergenu?
Apsolutno. Tri top sastava koja slušam su Mayhem, Gorgoroth i 1349 – preferiram tvrdokorne bendove, kod mene nema labavo. Po Bergenu ne trčim, ali po Oslu svakako budući da sam ga do sad posjetila desetak puta. U tom pogledu mi ruta izgleda poput violinskog ključa ako istu gledamo na karti.
Za vrijeme rane mladosti izlizala si audiokazetu slušajući Barbie Girl?
Nisam baš na Barbie Girl jer sam dosta rano postala kul pa sam tako već u trećem osnovne repala na Salt-N-Pepa uz riječi push it – push it real good… a tu je i legendarna Sinitta sa svojom kovrčavom kosom.
Tri najveća uzora?
M.I.A. – dugo ju pratim, sviđa mi se većina njezinih poteza i kreacija – od glazbe, preko mode do aktivizma;
Diplo – veliki miljenik, poznat po kulturalnoj aproprijaciji u glazbi, uzima elemente drugih kultura i od njih stvara komercijalnu vrijednost;
Preditah – UK garage producent.
U zadnje vrijeme u autu vrtiš… Duxa Stanojevića i Dragana Savića?
*nakon gledanja spotova
Novi uzor mi je Dux Stanojević, izbriši sve ranije izrečeno o Diplu haha… Ovo moram komentirati jer mislim da se radi o jednom tipu glazbenog licemjerstva. Kad primjerice pričamo o jamajkanskom dancehallu ili brazilskom baile funku masa toga se bazira na nekoj vrsti “narodne” glazbe, a kao primjer mogu navesti i onaj famozni hit “Talk Dirty” od Jasona Deruloa. Nerijetko imamo situaciju gdje poznati producenti pakiraju stranu narodnu glazbu s modernim beatovima, a mi na Balkanu to isto odbijamo s našom vrstom glazbe.
Da li si čula za jednog domaćeg mladog gangstera koji se odaziva na ime Ganja $iljo?
Čula jesam, slušala nisam.
*ponovno gleda spot
Slutim mu internacionalnu karijeru.
Hvala ti za ovu priliku. Osjećam se obogaćeno intervjuom, ako ništa drugo barem zbog informacija o umjetnicima koje smo spomenuli na kraju. Samo za tebe i sve one koji će čitati ovaj predivan tekst pripremila sam jedan kratki, ali izrazito vrući miks. Navalite! ❤️