Ovogodišnji zagrebački listopad u glazbenom je smislu spletom okolnosti podsjetio na period između 2003. i 2008. kad se u gradu moglo gotovo svaki mjesec zabilježiti gostovanje nekog manjeg ili većeg inozemnog metal sastava. Nakon što se taj balon od sapunice polako počeo ispuhivati i doveo do toga da konzumacija super popularnog vina Ribar i Sky Cole na ulicama Zagreba spala na najniže grane u zadnje dvije-tri godine, metal glazba se i službeno vratila u grad. – Ponadao sam se da je evolucija odradila svoje i prosječnog metalca barem pobliže kultivirala. To se naravno nije desilo. Iako se za Sky Colu ne bojim jer svaki proizvod koji ima sreću da bude pod blagoslovom mog kućnog prijatelja Ivice Todorića niti teoretski ne može propasti, ponadao sam se da je evolucija odradila svoje i prosječnog metalca barem pobliže kultivirala. To se naravno nije desilo.
U ranije navedenom periodu domaća metal scena imala je povijesno najsnažniju bazu fanova i to se baš kao i mnoge druge stvari u Hrvatskoj nije previše iskoristilo. U međuvremenu su se metal podžanrovi počeli rapidno mijenjati i evoluirati pa su glazbeni obrasci, industrija i promidžba doživjeli tektonske promjene. Usprkos današnjoj dostupnosti informacija domaći ljudi s metal scene sve novotarije uglavnom kategoriziraju kao nedovoljno true eksperimente namijenjene osobama upitne seksualne orijentacije.
I tu dolazimo do apsurda da zapadno tržište nikad nije imalo bogatiju i raznovrsniju ponudu, a Hrvatska dijametralno suprotno nikad slabiju publiku. Jednostavno je tužna činjenica da navedena škvadra niti uz svu silu društvenih mreža u 2015. ne razumije inozemna kretanja budući da 90% domaćih metalaca i dalje orgazmično svršava na poluproizvode iz kategorije Iron Maiden. Iako u tom kontekstu imam nevjerojatno jak poriv spomenuti i ime najvećeg heroja zadarske (hrvatske?) metal scene, teške muke ću ovdje ipak staviti nogu na loptu.
Lana Jurčević u elementu voli isprobavati nove stvari
Bilo kako bilo, krenimo na ono bitno. Listopad je bio THE mjesec za metalce jer je (po)nudio čak četiri koncerta od kojih smo izabrali “samo” tri budući da se reformiranje lažnog Venoma čak niti u snovima ne čini kul. Na samom početku listopada u zemlji u kojoj 80% domaćih ton majstora mahnito onemogućava svaki pokušaj lokalnog demo benda da u zvučnu sliku ukomponira zvuk elektronske matrice iz Velike Britanije stigao nam je Enter Shikari. Tako rečeno, više od 250-300 ljudi u prepolovljenoj Tvornici nisam niti očekivao, a pretpostavke su mi se kasnije pokazale i točnima. Gledavši ih krajem kolovoza usred bijelog dana na austrijskom Frequencyu klupska atmosfera donijela je cijeloj priči jedan sasvim drugačiji štih pa su dečki vrlo lako dokazali zašto touriraju s Prodigyem i slični mangama iz biznisa. Uz Lanu Jurčević kao počasnu gošću ovaj događaj me pomalo podsjetio na svojevremeni nastup kultnog kolektiva The Dilinger Escape Plan koji je isto tako znalački rasturio Tvornicu i uneredio stage do maksimuma. Predgrupa koju je malo ljudi doživjelo, britanski Hacktivist, uzurpirali su podij svojom metal obradom poznate pjesme “Kmice u Parizu” i propisno odradili posao zagrijavanja. Na našu žalost ovakve stilove koje inkorporiraju lude mješavine na relaciji rap metal-metalcore-gjent-grime u Hrvatskoj su posve neprepoznate pa gledajući snimke ovih momaka iz zemalja kojima smo se nekoć smijali, poput Estonije, možemo vidjeti “samo” prepune klubove i horde divljih fanova.
Krhki Finci na violončelima
Arhiviravši ovaj odličan koncert u ladicu i ne mičući se s mjesta zločina dolazimo do sredine mjeseca i gostovanja starih znalaca lokalne publike – finske Apocalyptice. Pojam “starih znalaca” nikako nije pretjeran jer je ovaj sastav u Zagrebu već posjetio Boogaloo, Tvornicu i velebni Lisinski. Doguravši od “običnih” Metallica cover gažera do punokrvnog kolektiva koji u svom članstvu drži bubnjara i pjevača ovi majstori violončela u Zagrebu nisu okupili samo metalce već i očekivano puno raznolikiju publiku. Budući da se radilo o solidnoj glazbenoj mješavini alternative i mainstreama organizator je lako utržio solidan broj ulaznica. Apocalyptica ‘ko Apocalyptica pružila je kvalitetan nastup koji u samoj svojoj srži nikako ne može biti “još jedan u nizu” jer klasično metal prenemaganje gitarskim solažama i sličnim elementima u ovom slučaju uopće nije moguće. Bez obzira što je u live izvedbi gotovo cijeli show popraćen bubnjarskim dionicama, a preko 50% istog i vokalima, očekivati energične blast beatove, spomenute gitarske solaže ili stroboskop epilepsiju bilo bi iluzorno. Možda baš zato i nedostatak agresivnosti u zvučnoj slici predstavlja određeni plus u cijeloj priči, odnosno minus, ovisno kako na to gledate. Solidan koncert održan u svrhu promocije novog albuma za jedan četvrtak navečer svakako predstavlja iznadprosječnu zabavu. Ocjena 4,1 na skali 1-5 i definitivno zanimljivija ekipa u odnosu na ekvivalentni bahati hrvatski duo.
Mizantropija na Britanski način
Kraj listopada je obilježio još jedan Engleski sastav, ovaj put relativno old school karaktera. Pioniri mračnjačkog doom i gotik metala Paradise Lost definitivno spadaju u skupinu onih koji su Hrvatsku posjećivali za vrijeme ranije opisanog booma na domaćem koncertnom tržištu. Ipak, kronološki gledano njihove posjete su obilježavale isprva veće, a zatim manje dvorane – redom Boogaloo, Jedinstvo, a po najnovijem i Vintage Industrial Bar. Ovakav vremenski slijed nesumnjivo ukazuje na radikalni pad kompletne scene, prije svega one financijske komponente – što na strani ponude (veličina bendova), što na strani potražnje (fanovi). Kako Hrvatsku scenu (i van ograničenog metal spektra) u zadnje vrijeme uglavnom posjećuju polubendovi, a budući da su Enter Shikari i Apocalyptica definitivno iznad prosjeka, možda bi Paradise Lost bilo najlakše svrstati u skupinu propalih i tržišno irelevantnih skupina. No, u slučaju ovih Engleza to nije tako jer i dan danas ovi mizantropični momci zvuče sasvim ok. Na našu žalost ovakav bend bi u Tvornici djelovao kudikamo bolje, s tim da Vintage Industrial Bar nikako nije loše mjesto – dapače, ali klub tog kalibra uspješno može progutati bendove koji prodaju do maksimalno 200 ulaznica. Matematika je ipak egzaktna znanosti pa financijske dubioze u kakvima bi se organizator našao s kvalitetnom (i skupom) Tvornicom jasno govore o realnom stanju biznisa. – Ništa bez Stipe Jurasa, poznatog growlera. Usprkos svemu, bez obzira da li je rezanje žila i mazanje očiju čađom iz auspuha vaš tip sporta, na ovom koncertu ste mogli super proći.
Listopad 2015. godine zakucao je Zagreb još jednom na kartu teške metal glazbe, a gledajući ostatak godine to će biti i dodatno potvrđeno. Usprkos zatrovanosti alternativnog glazbenog tržišta šund smećem pokazano je da i Hrvatska raspolaže s raznolikom publikom koja se rangira od modernih bradatih tetoviranih mužića koji su članovi Impericon mailing liste pa do poklonika lika i djela Stipe Jurasa.
Ipak sam ga spomenuo.