Uz iznimku 2018., švedski Ghost sam uživo pratio svake godine krenuvši od 2014. i njihovog nastupa na austrijskom Nova Rock festivalu. To doba se odnosilo na njihov drugi album “Infestissumam” te drugu reinkarnaciju masterminda Tobiasa Forgea, u tom periodu poznatog kao i Papa Emeritus II. Već oko tog razdoblja (pričamo upravo o navedenom drugom albumu i njegovom izdavanju 2013.) postalo je jasno da se oko ovog benda događa nešto što bi vrlo lako moglo eksponencijalno utjecati na njihov razvojni put, a samim time i posljedičnu slavu.
Kako god, od izlaska trećeg albuma “Meliore”, dolaska novog-starog frontmena kanaliziranog kroz lik i djelo Pape Emeritusa III, te praćenje nastupa uživo u Ženevi 2015., Grazu 2016. i Beču 2017., upravo je ekstenzivni live touring period označio prijelomnicu koja se desila 2018. i lansirala bend u zvijezdanu orbitu. Četvrti album “Prequelle”, uz dodatak nezaobilaznih medijski “potentnih” sudskih tužbi između bivših članova benda te sklapanja prijateljstva s jednom Metallicom, označio je prekretnicu u kojoj Ghost iza sebe ostavlja male zagušljive underground dvorane i sprema se postati arenskim bendom.
Iako sam 2018. silom prilika preskočio pogledati ove osebujne Šveđane, adventski predbožićni period možda predstavlja i idealnu priliku za pogledati okultne figure Ghosta u njihovom punom sjaju (podsjetimo se još jednom teksta iz Ženeve). I dok je nekoć sotonski vintage-doom-heavy-rock zvuk evoluirao u sotonski vintage-doom-heavy-rock-pop (s velikim naglaskom na pop), tako su i dvorane u kojima Ghost nastupa postajale sve veće i veće. Ponekad poprilično dekadentna Barcelona spletom okolnosti je ugostila taj isti Ghost na poznatom brdu Montjuïc, odnosno dvorani Sant Jordi Club i to na samom kraju turneje “The Ultimate Tour Named Death” koja predstavlja još jednu prekretnicu u radu Ghosta budući da 2020. označava period u kojem će se kovati novi album.
Tobias Forge, poduzetnik u rangu Larsa Ulricha
Kardinal Copia, sad već četvrta reinkarnacija osebujnog frontmena Tobiasa, od prve do zadnje sekunde nastupa dao je do znanja da ovaj bend predstavlja jedno od najvećih iznenađenja na alternativnoj sceni i da čak niti ova sadašnja razina koja podrazumijeva sviranje ispred tisuće i tisuće ljudi nije krajnja granica kojoj se teži. Ghost možda već sada možemo smatrati svojevrsnim rock antipodom super slavne ABBA-e, međutim na kraju dana takav ishod nije niti posve neočekivan. Često volim istaknuti da Švedska kao leglo multitalentiranih glazbenih producenata i jake glazbene industrije predstavlja fokalnu točku američke showbiz scene i da bez njezinih aktera pop zvijezde poput Lady Gage ne bi ni izbliza imali takve potentne klupske i radio hitove.
Ghost većim dijelom može svoj uspjeh stoga zahvaliti vrhunskom menadžmentu, odličnom artworku, smislu za imidž, ali ponajviše pop producentima koji bogohulnoj rock i metal glazbi daju određenu dozu profinjenosti i pitkosti. Koncert u adventskoj Barceloni u tom smislu nije mogao biti bolje odabran – poznavajući horde španjolskih uvrnutih slikara i umjetnika, društvo u kojem seksualna dekadencija ponekad doseže zavidne razine, današnji Ghost je gotovo pa savršeni gost.
Za ovaj švedski bend koncerti više ne označavaju samo glazbu, već glazbeno-kazališni igrokaz u kojem su sve više i više naglašene bombastične mega skladbe, spektakularni efekti, izmjena kostima, rotirajući glumci/glazbenici te bezbrojne seksualne alegorije. Viđeno u Berceloni govori o tome da sljedeći korak za ovaj bend neće biti stepenica više, već minimalno dvije do tri. Ako u obzir uzmemo prijašnje izjave Tobiasa Forgea poput one da sklada arenske pjesme jer “I really want to have a big opening track that just blows people’s minds immediately”, budućnost za Ghost je i više no svijetla.